Povratak crno bijele fotografije

Vraća nam se crno bijela fotografija, ali u digitalnom obliku

Kao voditelj tečajeva u Fotoklubu Zagreb bio sam svjedok neumitnog odlaska klasične crno bijele fotografije. Broj prijava za taj tečaj počeo je padati vrtoglavom brzinom. Tužno je to, klasična crno bijela fotografija bila je dugo vremena moj najvažniji, skoro pa i jedini tip fotografije kojeg sam s užitkom prakticirao. Magisterij iz područja fotokemije i dugo bavljenje fotografijom omogućili su mi da prodrem u najskrivenije tajne medija. Išlo je to toliko daleko da sam čak proizvodio svoje materijale - sve osim filma, i miješao crno bijelu fotografiju s fotografijom u boji. No pritisak obaveza, posao, napredak tehnologije i sve ostale udobnosti ali i obveze koje donosi moderan život, polako ali sigurno, izgurali su crno bijelu fotografiju iz mog privatnog i profesionalnog okruženja. Bilo je to poput prekida s voljenom osobom, a nakon prekida dolazi period preispitivanja i žaljenja, period u kojem ne možete pustiti drugu osobu da zauzme mjesto one koja je otišla, bar ne dok tuga ne prođe. Jednostavno mora proći neko vrijeme prije nego možete krenuti dalje.

Možda nekima ovo djeluje čudno, no ja sam jednostavno takav, vežem se za sve što uđe u moj život, a pogotovo za ono što ga oplemeni. No evo spremno mogu objaviti da je period žaljenja za klasičnom crno bijelom fotografijom prošao i da je došlo vrijeme u kojem mogu krenuti dalje i klasičnu formu zamijeniti digitalnom. Vrijeme je za priznanje, u moj se život polako ali sigurno uvukla digitalna crno bijela fotografija. Naravno usporedbe ostaju, paralele se povlače, a stara se iskustva pretaču u nove forme.

Trenutno mi najveći problem predstavlja kuda smjestiti digitalnu crno bijelu fotografiju, ne mislim u terminima svojih radova, nego ovdje na Fot-o-grafitima. Proces nastanka i dalje pripada u područje digitalne fotografije, pretvorba i obrada takve fotografije zapravo se nalazi unutar područja digitalne obrade, a stavljanje fotografije na papir zadire u područje ispisa. Sve su ovo kategorije koje već postoje. Što napraviti? Odluku ću donijeti uskoro, a do tada ću s vama podijeliti neka razmišljanja. Zato se ovaj tekst i nalazi u rubrici Fot-o-naklapanja, to je rubrika za slobodne forme, dnevnička rubrika - kao blog, a može biti i rubrika za kolumne, jednostavno rubrika za sve što nema specifično oblikovanu formu koja se uklapa u već postojeće rubrike.

Nakon što u tajanstvenim elektroničkim sklopovima digitalnog fotografskog aparata nastane fotografija, budući život kojeg će ona započeti kao slika u crno bijelim tonovima zapravo započinje pretvorbom u nekom programu za digitalnu obradu. Takvi programi nude jako puno mogućnosti, neki manje, a neki više, no u svakom slučaju fotografija će proći niz transformacija prije nego je pisač istisne na papir kroz oblake isparene tinte. Pobornici prošlosti, protivnici digitalne fotografije uglavnom će tvrditi kako cijeli taj proces nije dostojan crno bijele fotografije zbog utjecaja na čistoću izražaja. No to samo pokazuje koliko su slabo poznavali područje koje sada zastupaju. Pogledajmo što je sve utjecalo na izgled fotografija koje su nastajale klasičnim postupkom.

Prije nego se fotograf upustio u fotografiranje morao je odabrati film. Filmova je bilo raznih, u zlatno doba na tržištu je bilo više od stotinu različitih emulzija. Svaki je film imao svoju specifičnu karakteristiku, različitu spektralnu osjetljivost, drugačiji način na koji je prikazivao tonske prijelaze i kontraste, drugačije je prikazivao detalje u sjenama ili svijetlim površinama i imao svoju karakterističnu strukturu zrna. Prvi utjecaj na konačnu sliku napravljen je već samim izborom filma.

Film je nakon toga stavljen u aparat, neki fotografi držali su se uputa proizvođača pa su film od ISO 100 tako i eksponirali, no većina iskusnih stvaralaca crno bijele slike imala je svoj recept za postizanje određenih specifičnosti i poboljšanje prikazivanja detalja u sjenama ili svjetlinama, pa su tako neki svoje ISO 100 filmove eksponirali kao da su ISO 80 ili ISO 160, ovisno o efektu kojeg su htjeli postići.

Sljedeći je korak razvijanje filma. Na raspolaganju je stajalo stotinjak receptura, nekoliko desetina njih komercijalno nabavljivo, ostatak dostupan u kućnoj radinosti ili kao varijacije klasičnih recepta. Odabirom razvijača nismo završili, jer svaki se razvijač mogao koristiti na više načina, na primjer kao koncentrirana radna otopina u kojoj se razvijalo 10 filmova, a nakon svakog razvijenog filma produžilo bi se vrijeme razvijanja; ili kao razrijeđena otopina, najčešće 1+2 ili 1+3 koja se nakon razvijanja bacala. Svako razrjeđenje razvijača imalo je utjecaj na kontrast i gradaciju negativa. Tu još uvijek nije kraj, važna je i temperatura pri kojoj razvijač djeluje kao i vrijeme razvijanja. No da parafraziram voditelje emisija TV prodaje: "Ali ni to još nije sve!". Čak i način na koji je fotograf-laborant miješao razvijač imao je utjecaj na kvalitetu slike i to kakav - intenzivno miješanje podizalo bi lokalni kontrast i naglašavalo oštrinu po rubu (acutance).

Nakon toga slijedi pranje i fiksiranje, dio koji na sliku utječe sasvim suptilno, ali ipak utječe, pranje ne, ali izbor fiksira i način fiksiranja da. I tako smo konačno dobili negativ, neki ekvivalent RAW datoteke u digitalnoj fotografiji i usput smo imali samo nekih dvjestotinjak kombinacija koje su utjecale na to kako će on izgledati.

Na red odlazi procedura koja će negativ pretvoriti u pozitiv - sliku koja se nalazi na komadu filma treba prebaciti na papir. Prvo odabiremo papir. U zlatno doba fotografije papira je bilo koliko i filmova, razni proizvođači, svaki sa svojim recepturama i specifičnim sastavima: kloridni, klorobromidni, bromokloridni, bromidni, s bartinom podlogom ili plastificirani, gradacija od 0 do 5, multigrade - odnosno papiri promjenjive gradacije...

Odabrati papir bila je prava umjetnost, no možda smo trebali krenuti od aparata za povećavanje jer je već i njegova konstrukcija i tip rasvjete koji je u njega bio ugrađen određivao karakteristiku slike: točkasti izvor, obična žarulja s kondenzorom, mat žarulja s dvostrukim kondenzorom, halogena žarulja s komorom za miješanje svjetla, glave s hladnom katodom, kolor glave i glave za multigrade papire s komorama za miješanje i filtrima za kontrolu gradacije. Mislite da je teško izabrati pisač i papir? Očito niste prošli pravu školu analogne fotografije!

OK odabrali smo sustav kojim ćemo projicirati negativ, odabrali smo papir, našli smo optimalno vrijeme ekspozicije, sad je na redu odabir razvijača za papir - izbor nije ništa manji nego kod razvijača za negative, a sve su opcije vrlo slične, kontrola temperature i vremena razvijanja vrlo su bitne, način miješanja znatno manje (emulzija je tanja, vrijeme razvijanja kraće), no utjecaj fiksira je jače izražen, pogotovo kombinacija koncentracije fiksira i vremena fiksiranja prilikom korištenja brzih fiksira.

Konačno imamo sliku, no za prave znalce tu nije kraj jer sad treba ustanoviti hoće li slika bolje funkcionirati u nekom tonalitetu pa su na redu tehnike toniranja, u najmanju ruku zaštitno toniranje selenom, a za one s profinjenim ukusom tehnike podijeljenog toniranja (split toning). Arhivsko pranje je kruna svega jer sve kemikalije treba dobro isprati kako kasnije ne bi uništile završni proizvod. I tako smo konačno dobili klasičnu crno bijelu sliku na koju, "jelte", nismo uopće nikako utjecali, kao što to rade oni tipovi u Photoshopu!

Neke ultra napredne tehnike kao što je izbjeljivanje latentne slike (latent image bleaching) u kojoj se nerazvijen ali eksponiran film ili papir tretira razrijeđenom otopinom crvene krvne soli (kalij fericijanid) kako bi se na sliku djelovalo još prije razvijanja uopće neću spominjati - ups. već sam spomenuo. Pa mogu onda spomenuti i izlaganje filma parama vodikovog peroksida i slične tehnike djelovanja na nerazvijeni ali eksponirani film koje su mijenjale karakteristike filma odnosno slike koja je na kraju iz tog filma proizašla i tehnike lith razvijanja u kojima su varijacije gotovo beskonačne.

I sad neka netko kaže da je digitalna fotografija komplicirana. Kako biste otprilike stekli osjećaj za sve ove parametre koje sam naveo treba vam 5 godina intenzivnog rada, a to je samo laboratorijski dio. Stoga se prisjetite ovog teksta kad se započnete ograničavati s podešavanjem parametara slike u procesu digitalne obrade, kako vas stari majstori koji nikad nisu intervenirali u sliku ne bi "nagazili". Ma radili su oni puno više toga nego što žele priznati i vjerojatno više toga nego što bi vama ikada moglo pasti na pamet kad u programu kao što je Photoshop pretvarate svoju digitalnu sliku u crno bijelu. Zato hrabro naprijed, doba crno bijele digitalne fotografije je pred nama, a svi načini konverzije dozvoljeni su ako služe vašoj viziji kako slika u konačnici treba izgledati da bi najbolje funkcionirala.