Igranje sa slikom

Zajedničke klopke tamne komore i digitalne obrade.

Volio bih kad bih vam mogao reći da sam kod svakog ulaska u tamnu komoru točno znao što želim postići - no to nije bilo tako. Ponekad sam jednostavno eksperimentirao, ponekad radio prema nekom nejasnom intuitivnom osjećaju, a tek povremeno ušao u mrak svog laboratorija s potpunom sigurnošću kako želim da mi konačna slika izgleda. Također bih lagao kad bi rekao da je ova zadnja situacija najjednostavnija - zapravo je najteža, jer natjerati materijal da se ponaša upravo onako kako je fotograf zamislio nije jednostavno - za moju zadnju seriju koju sam tako radio, u prosjeku je tek svaka šesta fotografija zadovoljila neki minimum vizije koju sam imao, neke su ispale perfektno nakon trećeg pokušaja, neke nisam mogao dobiti baš onako kako sam htio, pa sam morao pristati na kompromis, a od nekih sam u potpunosti odustao nakon uništavanja paketa papira i litara kemije.

Upravo je tako i danas - imam fotografiju i znam kakav rezultat želim, no nakon hrpe digitalne obrade ponekad ipak ne mogu postići željeni efekt, a s nekim se fotografijama jednostavno igram da bih vidio kako će ispasti. Neke velike razlike nema, danas je to jednostavnije, pojedinačni efekt moguće je ostvariti s manjom količinom vremena, no efekata ima više pa je ukupno utrošeno vrijeme otprilike isto, a ne zaboravimo da je to još uvijek sve na ekranu - sliku tek treba ispisati, pronaći odgovarajuću kombinaciju pisača, tinte i papira koja će zadovoljiti profinjenu estetiku crno bijele fotografije.

U svakom slučaju, oba načina dosta su komplicirana te je stoga potrebno detaljno bilježiti proceduru, jer nema goreg nego kad nešto ispadne dobro i kad zbog toga postupak želimo ponoviti, a ne možemo se sjetiti što smo zapravo radili. Ovo je česta klopka koja čeka fotografe na oba terena: analognom i digitalnom. Za ilustraciju imamo i dobar primjer. Prvog travnja 2008. otvorili smo u Fotoklubu Zagreb izložbu polaznika tečaja. Prethodile su joj mnoge pripreme, pa tako i odabir fotografija koje ćemo izložiti. Nakon što su fotografije odabrane polaznici su ih trebali dostaviti u maksimalnoj rezoluciji kako bismo ih ispisali na HP Designjet Z3100 pisaču. Nakon što sam prikupio fotografije, primijetio sam da je jedna polaznica predala fotografije u rezoluciji za objavljivanje na web stranicama - nedovoljno za ispis formata 33 x 48 cm, na koji smo radili fotografije za izložbu. Kad sam zatražio originale - fotografije koje nisu smanjene nego su punog formata, nastali su problemi. Fotografije su bile poprilično promijenjene upotrebom digitalne obrade, ali autorica više nije imala originale, stavile je slike na web, a originale izbrisala kako joj ne bi trošili mjesto na već skoro popunjenom tvrdom disku. Sve to no bio problem, no naravno već pogađate, autorica nije mogla samo tako ponoviti obradu, nije zapisala proceduru, a nije baš bila sigurna što je sve radila s fotografijama. Sve je trebalo ponovo rekonstruirati, a vremenski su rokovi bili poprilično mali.

Na kraju je sve dobro ispalo, fotografije su bile dovoljno slične onima koje smo odabrali za izložbu, no bilo je jako napeto i do kraja neizvjesno kako će ispasti. Znate kako kažu: bolje učiti na tuđim greškama nego na svojim. Zato izvucite pouku iz ove priče i detaljno bilježite svaku proceduru koju ste napravili prilikom obrade i pripreme fotografije.